Recenzija albuma "Synthetica" benda Metric
"Synthetica" na prelazu simbioze čovjeka i sintetike
"Synthetica", iako ima dosta problema, nekako uspijeva da se dodvori slušaocu.
Metric je bend koji je formiran
1998. godine u Kanadi. Od svog nastanka su se bavili svojevrsnim
miksom elektronike i indie rocka. Njihova diskografija je proširena na 5 albuma
sa ovim izdanjem i njihovo mjesto na sceni je zacementirano. Njihovu muziku
nije pretjerano teško opisati no ona ipak uspijeva da privuče na sebe slušaoce.
Klavijature vode glavnu riječ i svaki beat i nota je savršeno tajmirana i
precizna što bi mogli i očekivati od benda sa takvim imenom.Emily Haines je zadužena za njih i
ujedno je i vokal. Njen glas je izuzetno topao i nježan. Iako se ne može
pohvaliti rasponom glasa, on služi svojoj svrsi i dosta je dobro uklopljen.
Gitarista James Shaw ima dosta sporednu ulogu i
sa vremena na vrijeme je teško prepoznati njegovo sviranje. Uglavnom služi da popuni
pjesmu sa par akorda ili označi prelaz. John Winstead je bassista i kao i njegov
kolega na gitari se ne može pohvaliti nekom velikom ulogom u bendu. No, mora se
pohvaliti njegova simbioza sa bubnjarem kojeg prati u stopu kada kreira ritam.
Bubnjar Joules Scott Kelly ima zvučnije dionice no
njegovo bubnjanje je generično. Isprazno udaranje prateći jednostavne ritmove
može da smori slušaoce na duže staze. Treba spomenuti da je i legendarni Lou Reed sarađivao na pjesmi"The
Wanderlust" .
"Synthetica" je kako kaže Emily :
"Radi se o tome da ste u stanju da prihvatite ono što vidite u ogledalu
kada se zagledate dovoljno dugo da uočite odraz. Cilj albuma
"Synthetica" je da uspijete prepoznati prave vrijednosti i original u
broju raznih reprodukcija i ponovnih rođenja. Jednostavno trebate prepoznati
ono šta je stvarno a ne ono vještački i umjetno."
Iz ovoga se da zaključiti u kakvom se smjeru
kreću lirike ovog albuma. Ne previše u obliku neke cyberpunk fantazije nego
više o trenutnom stanju čovjeka u svijetu tehnologije. Odrastamo u vremenu
smartphonea i interneta gdje nam je sve na dohvat ruke. Dolazi nova generacija
koja će biti sve više umiješana u proces globalizacije, gdje će internet i
tehnologija igrati veliku ulogu. Iako Metric postavlja dosta pitanja, oni i ne
nude konkretne odgovore. Vizija i pitanja su tu ali kao da nisu dovoljno
razradili ovaj koncept duž cijelog albuma. Na početku je taj inicijalni impuls
mnogo snažniji dok na sredini on jenjava.
Album kreće sa pjesmom "Artifical
Nocturne" koja je dosta melodična i dosta nas dobro
uvodi u ovo izdanje. "Youth Without
Youth" je izdan kao singl prije albuma i zauzima
dosta visoka mjesta na chartovima. Sa ovom pjesmom je dosta dobro započeta
inicijalna potraga i postavljanje pitanja o poziciji mladeži i nadolazećoj
generaciji. Predviđanja su već počela i mnogo ljudi neće moći zamisliti da
djetinstvo provedu kao nadolazeća generacija. Tehnologija i internet će
vjerovatno služiti kao eksterni um koji će biti produžetak vlastite svijesti i
komunikacije.
"Speed the
Collapse" je dosta brža pjesma i jedna od svjetlijih
tačaka. Radi se o apatiji i potpunom nedostatku osjećaja ka zajedništvu i
pripadanju nekom društvenom konstruktu. Budući da se ne može drugačije od već
indoktriniranog i naučenog, jednostavno se čeka propast i novi početak.
Nakon toga počinje "Breathing
Underwater" koja postavlja pitanja o
stvarnosti svijeta i o tome koliko uopće možemo biti sigurni šta je stvarno a
šta ne. Pohvale idu gitaristi koji ima dosta izraženiju ulogu i koji je odradio
dosta dobar posao sa riffovima i solažom. No nakon ovih pohvala kreću i prvi
problemi "Synthetice".
Problem je u tome što nam prvih par pjesama
na albumu govori i previše o ostatku. Jednostavno već nakon prvih par pjesama
(do "Breathing Underwater") možemo primjetiti da nam Metric ne može
ponuditi neku posebnu raznovrsnost. Klavijature još vode glavnu riječ i
nose pjesme na leđima dok je ostatak kompozicija uklopljen na dosta pop način.
Ne pomjeraju svoje granice niti pokušavaju napraviti nešto novo što bi moglo
iznenaditi slušatelja
Sredina albuma je najslabiji dio zbog
nedostatka kreativnosti ili ljenosti muzičara."Dreams so Real", "Lost Kitten" su dosta slušljive
kompozicije koje više naginju ka pop muzici. "The Void" prati sličan kalup:
generični bubnjevi, klavijature koje dominiraju i akordi gitare. Posustajanje
sa početnim idejama i pristup konvencionalnijim temama nije ono što bi trebali
očekivati kao dobru promjenu. Mnogo toga fali, ali imam osjećaj da su mogli
više postignuti da se nisu prepustili postulatima svog žanra. Puno stvari je
ostalo nedorečeno i još tema neobrađeno.
Pri kraju već uzimaju malo veći zalet sa
pjesmom "Synthetica" koja je vrhunac ovog
izdanja. Duet sa Lou Reedom se mogao malo bolje iskoristiti, no šta je tu je.
Lou je ionako na zalasku i pitanje je da li može više išta ponuditi svijetu. No
to je i nebitno, zato što za sobom ostavlja ogromno naslijeđe za sve muzičare i
slušaoce. "Nothing But Time" je zadnja pjesma ovog
albuma i svojevrsni outro. Tehnički gledano ovo je najzahtjevnija pjesma na
albumu sa dosta elektronike i zvukova koji se ispreplicu u melodičnom maniru.
Bubnjanje je malo drugačije i gitara je dosta glasnija i prisutno je klasično riffovanje.
Radi se o nonkomformizmu jedinke koja pokušava da nađe svoje mjesto u novom
svijetu. Ukupno gledano nisu mogli naći bolji način da završe ovaj album.
"Synthetica", iako ima dosta
problema, nekako uspijeva da se dodvori slušaocu. Možda su nedorečenost i
nedostatak obrade tema ostavili za sljedeća izdanja? Sve u svemu radi se o
albumu koji će sigurno naći svoje mjesto na muzičkoj sceni današnjice. A ko
zna, možda će ga nove generacije slušati da steknu uvid u ovaj period
tranzicije između simbioze čovjeka i sintetike.

