“Synthetica” na prelazu simbioze covjeka i sintetike

“Synthetica” na prelazu simbioze covjeka i sintetike



Popis pjesama:

Artificial Nocturne
Youth Without Youth
Speed the Collapse
Breathing Underwater
Dreams So Real
Lost Kitten
The Void
Synthetica
Clone
The Wanderlust
Nothing But Time

Izdavac: MMI/Crystal Math
Datum izdavanja: 12.06.2012.
Žanr: Indie rock, New Wave
Ocjena: 7/10

Metric je bend koji je formiran
1998. godine u Kanadi.
 Od svog nastanka su se bavili svojevrsnim
miksom elektronike i indie rocka. Njihova diskografija je proširena na 5 albuma
sa ovim izdanjem i njihovo mjesto na sceni je zacementirano. Njihovu muziku
nije pretjerano teško opisati no ona ipak uspijeva da privuce na sebe slušaoce.
Klavijature vode glavnu rijec i svaki beat i nota je savršeno tajmirana i
precizna što bi mogli i ocekivati od benda sa takvim imenom.Emily Haines
 je zadužena za njih i
ujedno je i vokal. Njen glas je izuzetno topao i nježan. Iako se ne može
pohvaliti rasponom glasa, on služi svojoj svrsi i dosta je dobro uklopljen.
Gitarista
 James Shaw ima dosta sporednu ulogu i
sa vremena na vrijeme je teško prepoznati njegovo sviranje.
 Uglavnom služi da popuni
pjesmu sa par akorda ili oznaci prelaz.
 John Winstead je bassista i kao i njegov
kolega na gitari se ne može pohvaliti nekom velikom ulogom u bendu. No, mora se
pohvaliti njegova simbioza sa bubnjarem kojeg prati u stopu kada kreira ritam.
Bubnjar
 Joules Scott Kelly ima zvucnije dionice no
njegovo bubnjanje je genericno. Isprazno udaranje prateci jednostavne ritmove
može da smori slušaoce na duže staze. Treba spomenuti da je i legendarni
 Lou Reed saradivao na pjesmi“The
Wanderlust”
 .

“Synthetica” je kako kaže Emily :
“Radi se o tome da ste u stanju da prihvatite ono što vidite u ogledalu
kada se zagledate dovoljno dugo da uocite odraz. Cilj albuma
“Synthetica” je da uspijete prepoznati prave vrijednosti i original u
broju raznih reprodukcija i ponovnih rodenja. Jednostavno trebate prepoznati
ono šta je stvarno a ne ono vještacki i umjetno.”

Iz ovoga se da zakljuciti u kakvom se smjeru
krecu lirike ovog albuma. Ne previše u obliku neke cyberpunk fantazije nego
više o trenutnom stanju covjeka u svijetu tehnologije. Odrastamo u vremenu
smartphonea i interneta gdje nam je sve na dohvat ruke. Dolazi nova generacija
koja ce biti sve više umiješana u proces globalizacije, gdje ce internet i
tehnologija igrati veliku ulogu. Iako Metric postavlja dosta pitanja, oni i ne
nude konkretne odgovore. Vizija i pitanja su tu ali kao da nisu dovoljno
razradili ovaj koncept duž cijelog albuma. Na pocetku je taj inicijalni impuls
mnogo snažniji dok na sredini on jenjava.

Album krece sa pjesmom “Artifical
Nocturne”
 koja je dosta melodicna i dosta nas dobro
uvodi u ovo izdanje.
 “Youth Without
Youth”
 je izdan kao singl prije albuma i zauzima
dosta visoka mjesta na chartovima. Sa ovom pjesmom je dosta dobro zapoceta
inicijalna potraga i postavljanje pitanja o poziciji mladeži i nadolazecoj
generaciji. Predvidanja su vec pocela i mnogo ljudi nece moci zamisliti da
djetinstvo provedu kao nadolazeca generacija. Tehnologija i internet ce
vjerovatno služiti kao eksterni um koji ce biti produžetak vlastite svijesti i
komunikacije.

“Speed the
Collapse”
 je dosta brža pjesma i jedna od svjetlijih
tacaka. Radi se o apatiji i potpunom nedostatku osjecaja ka zajedništvu i
pripadanju nekom društvenom konstruktu. Buduci da se ne može drugacije od vec
indoktriniranog i naucenog, jednostavno se ceka propast i novi pocetak.

Nakon toga pocinje “Breathing
Underwater”
 koja postavlja pitanja o
stvarnosti svijeta i o tome koliko uopce možemo biti sigurni šta je stvarno a
šta ne. Pohvale idu gitaristi koji ima dosta izraženiju ulogu i koji je odradio
dosta dobar posao sa riffovima i solažom. No nakon ovih pohvala krecu i prvi
problemi “Synthetice”.

Problem je u tome što nam prvih par pjesama
na albumu govori i previše o ostatku. Jednostavno vec nakon prvih par pjesama
(do “Breathing Underwater”) možemo primjetiti da nam Metric ne može
ponuditi neku posebnu raznovrsnost. Klavijature još vode glavnu rijec i
nose pjesme na ledima dok je ostatak kompozicija uklopljen na dosta pop nacin.
Ne pomjeraju svoje granice niti pokušavaju napraviti nešto novo što bi moglo
iznenaditi slušatelja

Sredina albuma je najslabiji dio zbog
nedostatka kreativnosti ili ljenosti muzicara.“Dreams so Real”,
 “Lost Kitten” su dosta slušljive
kompozicije koje više naginju ka pop muzici.
 “The Void” prati slican kalup:
genericni bubnjevi, klavijature koje dominiraju i akordi gitare. Posustajanje
sa pocetnim idejama i pristup konvencionalnijim temama nije ono što bi trebali
ocekivati kao dobru promjenu. Mnogo toga fali, ali imam osjecaj da su mogli
više postignuti da se nisu prepustili postulatima svog žanra. Puno stvari je
ostalo nedoreceno i još tema neobradeno.

Pri kraju vec uzimaju malo veci zalet sa
pjesmom
 “Synthetica” koja je vrhunac  ovog
izdanja. Duet sa Lou Reedom se mogao malo bolje iskoristiti, no šta je tu je.
Lou je ionako na zalasku i pitanje je da li može više išta ponuditi svijetu. No
to je i nebitno, zato što za sobom ostavlja ogromno naslijede za sve muzicare i
slušaoce.
 Nothing But Time” je zadnja pjesma ovog
albuma i svojevrsni outro. Tehnicki gledano ovo je najzahtjevnija pjesma na
albumu sa dosta elektronike i zvukova koji se ispreplicu u melodicnom maniru.
Bubnjanje je malo drugacije i gitara je dosta glasnija i prisutno je klasicno riffovanje.
Radi se o nonkomformizmu jedinke koja pokušava da nade svoje mjesto u novom
svijetu. Ukupno gledano nisu mogli naci bolji nacin da završe ovaj album.

“Synthetica”, iako ima dosta
problema, nekako uspijeva da se dodvori slušaocu. Možda su nedorecenost i
nedostatak obrade tema ostavili za sljedeca izdanja? Sve u svemu radi se o
albumu koji ce sigurno naci svoje mjesto na muzickoj sceni današnjice. A ko
zna, možda ce ga nove generacije slušati da steknu uvid u ovaj period
tranzicije izmedu simbioze covjeka i sintetike.

Leave a Reply